0.6 C
Zrenjanin
Thursday, March 28, 2024
Naslovna ZR caffe ZRIKIPEDIA - KAKO JE UNIŠTAVANO KULTURNO NASLEĐE U ZRENJANINU deo 2

ZRIKIPEDIA – KAKO JE UNIŠTAVANO KULTURNO NASLEĐE U ZRENJANINU deo 2

Drugi deo teksta Zrenjanisnke ZRIKIPEDIE

Bukovčeva palata i zgrada “Tekstila” u izgradnji (oko 1967. godine)
Uništavanje zrenjaninske graditeljske baštine doživelo je svoj vrhunac 1968, odnosno 1969. godine, kada je nestao možda i najprepoznatljiviji gradski simbol Zrenjanina – čuvena Bečkerečka ćuprija. Ovo remek-delo secesije u mostogradnji, nastalo u čeličani u Rešici nakon decenijskih peripetija, svečano je otvoreno 1904. godine. Preživelo je Prvi i Drugi svetski rat, da bi u proleće 1969. bilo isečeno u staro gvožđe[19]. Od njega je danas ostalo očuvano nekoliko delova koji se čuvaju u zrenjaninskom Brodogradilištu.

Uništavanje je nastavljeno i sledeće, 1970. godine, kada je na Trgu slobode srušeno zdanje u kom se u tom trenutku nalazila Komunalna banka. Ova zgrada imala je u prošlosti veliki kulturni značaj, a do Drugog svetskog rata nalazila se u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve[20]. Srpska pravoslavna crkvena opština izdavala je u zakup, ovo zdanje, koje je ostalo upamćeno kao dom hotela-restoracije „Kod mađarskog” (u austrougarskom), odnosno „Kod srpskog kraljaˮ (u međuratnom periodu). U njemu su održavane neke od prvih bioskopskih projekcija u gradu, a u njemu je 1923. godine boravio Miloš Crnjanski[21]. Na mestu ovog objekta podignuto je novo zdanje hotela „Vojvodina“ (1972).

U međuvremenu su sva ova rušenja dovela do inicijative stručnjaka u Narodnom muzeju Zrenjanin, predvođenim istoričarkom umetnosti Vukicom Popović, da se zaustavi dalje uništavanje graditeljske baštine i zaštiti uže gradsko jezgro. Ova inicijativa javila se upravo u vreme rušenja Bečkerečke ćuprije i naišla je na podršku Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu, ali ne i lokalnih urbanista i gradskih čelnika. Zbog rušenja Bečkerečke ćuprije, Vukica Popović čak je i podigla tužbu protiv predsednika opštine Zrenjanin Ljubomira Pajića, ali bez uspeha. Pomenuta inicijativa rezultirala je najpre izradom odgovarajućeg elaborata o valorizaciji užeg gradskog jezgra[22], a zatim, 1973. godine, i usvajanjem novog urbanističkog plana, kojim je stavljen van snage plan iz 1973.

 

Od usvajanja GUP-a do početka devedesetih godinaUsvajanjem Generalnog urbanističkog plana uništavanje zrenjaninske kulturne baštine nije bilo zaustavljeno, mada je njime u suštini stavljena tačka na sistematsko, odnosno plansko uništavanje. Iste godine kada je on donet, u požaru je izgoreo još jedan gradski simbol – zgrada prve gradske čitaonice – Kasine, u kojoj se u to vreme nalazio Dom mladosti i održavale prve rokenrol igranke u gradu. Nedugo zatim, u neposrednom susedstvu, srušene su i zgrade starog Gradskog kupatila (1974) i lutkarskog pozorišta (1974).
Osamdesetih godina došlo je do novih izmena vizuelnog identiteta grada. U samom centru, u glavnoj gradskoj ulici, podignuto je novo krilo robne kuće „Beograd“, koje je iziskivalo rušenje nekoliko kuća bez većeg kulturno-istorijskog značaja, ali koje se pritom našlo van dotadašnje regulacione linije same ulice. Prilikom izgradnje glavne zrenjaninske saobraćajnice – Magistrale – presečene su ulice dr Zorana Kamenkovića, Emila Gavrila, kraj Nemanjine i početak Karađorđevog trga, Cara Dušana, Ive Lole Ribara, Petefijeva, Obilićeva, a u potpunosti je nestala ulica Boška Jugovića, sa zdanjem kultnog gradskog bioskopa „Avala” koje je projektovao Jovan (Janoš) Panji.

Stari Dom omladine, podignut u prvoj polovini XIX veka kao građanska čitaonica (Kasina). Izgoreo u požaru januara 1973. godine
.Krajem osamdesetih godina zatrpan je rukavac Begeja oko jednog od najlepših gradskih naselja – „Male Amerikeˮ (koja je nastala i razvila se u elitnu gradsku četvrt tokom 19. veka upravo na obalama Begeja) – iako su stručni pojedinci apelovali na besmislenost takvog urbanističkog zahvata [23]. Ovakvo „kasapljenje” Begeja rezultiralo je nastankom tzv. „jezeraˮ, pravljenjem velikog parking-prostora (tzv. „Parking na Prevlaci”) i obesmišljavanjem mosta koji je ostao bez svoje namene našavši se na suvom. Tri jezera, zajedno sa pomenutim mostom bez reke, do danas nisu ispunila svoju „namenuˮ i predstavljaju ruglo grada, uprkos povremenim i suštinski pogrešnim nastojanjima da se predstave kao „gradske oazeˮ i „turističke atrakcije”.
Uništavanje Begeja

Tok Begeja oko naselja “Mala Amerika”, pre zatrpavanja
Reka Begej je u prošlosti imala ogroman značaj za privredni razvoj grada[24]. Još je car Josif II prilikom svoje posete gradu 1768. godine primetio da je “…Bečkerek preko Begeja povezan sa Temišvarem i celim svetom”[25]. Privredni i saobraćajni značaj Begeja uočen je još ranije, u prvoj polovini 18. veka, kada su i otpočeti prvi veći radovi na regulaciji njegovog toka, koja bi omogućila saobraćaj u svako doba[26]. Iz tog vremena potiču i prvi zapisi o plovidbi na Begeju, koja se obavljala malim dereglijama i splavovima u minimalnoj meri, da bi kasnije, u 19. veku, već bio razvijen redovan saobraćaj[27]. Nakon stvaranja jugoslovenske države i njenog razgraničenja sa Kraljevinom Rumunijom u Banatu, saobraćaj i promet na Begeju povećan je za 150 procenata, pri čemu je Veliki Bečkerek bio najznačajnija stanica, jer su se tu obavljali svi utovari i istovari [28].
Osim privrednog, Begej je imao i veliki značaj za urbanistički razvoj grada. Prvi pokušaji regulisanja njegovog toka bili su usmereni na zaštitu od poplava, koje su u prošlosti bile brojne (1859, 1869, 1870, 1872, 1881, 1888, 1890, 1892, 1895, 1897, 1910, 1940, 1965)[29].

Kupalište na Begeju kod zrenjaninske Gimnazije, pre zatrpavanja. Danas se na ovom potezu nalazi Parking na prevlaci
Do izmene toka Begeja kroz Zrenjanin dolazi šezdesetih godina 20. veka kada je zbog lakše plovidbe većih brodova kroz grad i uključivanja reke u sistem Kanala Dunav-Tisa-Dunav skraćen tok Begeja kod fabrike čarapa “Udarnik”. Radovi su započeti 1967. godine. Tom prilikom novo korito preseklo je nekoliko ulica u Maloj Americi a srušena je i vila iz 1926. godine koju je projektovao poznati arhitekta Dragiša Brašovan. Korito Begeja izmenjeno je proširivanjem na prostoru nasuprot pivare i pored Velikog mosta, dok je kod naselja Berbersko izmešteno nekoliko metara, što je značilo rušenje dotadašnjeg gvozdenog pešačkog mosta i izgradnju betonskog pešačkog mosta na novoj lokaciji. Srušene su kuće pored Begeja na Karađorđevom trgu i u blizini fabrike šešira. Na mestu novog korita u Zmaj Jovinoj ulici podignut je 1969. godine novi most. Kasnije godine su pokazale da je reka tekla kraćim tokom, dok je rukavac oko Male Amerike pretvoren u močvaru gde je tok reke usporen, što je prouzrokovalo širenje neprijatnih mirisa i zamuljavanje korita. Osamdesetih godina pronađeno je rešenje u pretvaranju starog korita Begeja oko Male Amerike u sistem tri jezera gde bi voda bila filtrirana a jezera korišćena za sport i rekreaciju. Iz nepoznatih razloga viseći pešački most se našao na zatrpanom prostoru između dva jezera. Uređena su i privedena nameni samo dva jezera (I i III), dok je Jezero II kod železničke stanice ostalo neuređeno usled nedostatka novca.
Postepeno propadanje i zapuštanje kulturnog nasleđa

Uporedo sa urbanističkim promašajima, od početka devedesetih godina prošlog veka i velikih društvenih lomova i krize koja je sledila, Zrenjanin je pretrpeo i trpi još uvek propadanje lokalne graditeljske baštine i kulturnog nasleđa, koje se odvija iz niza razloga: nedostatka finansijskih sredstava za njihovo rešavanje, nerešenih svojinskih odnosa, nemarnog odnosa pojedinaca.
Među najevidentnijim primerima zapuštenosti kulturnog nasleđa su rodna kuća Aleksandra Sandića, čuvenog pedagoga, književnika, istoričara, prevodioca i sekretara Vuka Karadžića. Na izuzetno loše stanje ovog objekta, koji inače predstavlja jedinstven primer arhitekture panonskog tipa s kraja 18. veka, neprestano se ukazuje još od sredine osamdesetih godina prošlog veka [30]. Osim toga, čitav niz objekata, značajnih kako sa arhitektonskog, tako i sa istorijskog aspekta, tokom vremena se urušio ili je u zapuštenom stanju: takvi su slučajevi Pinove vile, kuće porodice Filković u glavnoj gradskoj ulici, stare robne kuće „Beogradˮ, Švirtlihove špiritane ili zgrade nekadašnje Velikobečkerečke štedionice, u kojoj se, ironično, do njenog urušavanja nalazio lokalni Zavod za zaštitu spomenika kulture. U lošem stanju se nalazi i kompleks pivare Lazara Dunđerskog, podignut 1905. godine (tokom 2014. godine proglašen za kulturno dobro). Još početkom devedesetih godina su srušene rodne kuće Vladimira Kolarova Koče i Toše Jovanovića. U novije vreme, srušene su – delimično ili u potpunosti – fiskulturna sala OŠ “Sonja Marinković” podignuta početkom 20. veka (2003), kuća u Zmaj Jovinoj ulici gde je posle Drugog svetskog rata radila Poljoprivredna škola, večernja škola i škola za osnovno obrazovanje odraslih (2004); zatim, rodna kuća Šandora Čontoša u ulici Marka Oreškovića (2011), rodna kuća narodnog heroja Servo Mihalja u Štrosmajerovoj ulici (2012, nekoliko dana nakon obnarodovanja namere da se Grad Zrenjanin kandiduje za evropsku prestonicu kulture 2020. godine). Indikativan je i slučaj nekadašnje fabrike nameštaja u centru grada na Obali pionira, koju je 1861. osnovao Antal Bence, i koja je osvajala brojna priznanja na prestižnim međunarodnim sajmovima nameštaja pre Prvog svetskog rata, kao i u međuratnom periodu[31]; ona već deset godina stoji bez krova, sa srušenom međuspratnom konstrukcijom i bez prozora, zarasla u korov (ranije se nalazila na obali Begeja, danas je ispred nje parking na Prevlaci).

Vandalizovanje i krađa spomen-obeležja
Paralelno sa propadanjem pojedinačnih objekata trajalo je i vandalizovanje i krađa spomenika, spomen-bista i spomen-ploča. Sredinom osamdesetih godina, u cilju realizacije urbanističkog plana za OOUR “Održavanje Naftagas”, došlo je do izmeštanja starog Jevrejskog groblja na Tomaševačkom drumu, na čijem zemljištu je bila predviđena izgradnja zdravstvene stanice, objekata za odmor i rekreaciju radnika, skloništa i parkinga[32]. Groblje je između 27. juna i 18. oktobra 1986. godine preseljeno na posebno izdvojenu parcelu evangelističko-reformatskog groblja u Bašaidskoj ulici, ali je tom prilikom došlo do skrnavljenja grobova i kriminalnih radnji[33]. Grobna mesta i zajednički spomenici nisu bili evidentirani, nije načinjen spisak sahranjenih lica, izostala je izrada projektno-tehničke dokumentacije, kao i nadzor celog procesa, a celu stvar dodatno je pogoršao nestanak skupocenih spomenika od švedskog mermera[34]. Originalni spomenik posvećen uspomeni na 1200 Jevreja-žrtava fašizma, nije uopšte ni postavljen na novom groblju, čitanje jevrejskih natpisa na drugim nadgrobnim spomenicima bilo je onemogućeno, Davidova zvezda nepravilno je postavljena na centralnom obelisku, a onemogućeno je i vršenje jevrejskih verskih običaja u prisustvu rabina tokom ekshumacije[35]. Protiv odgovornih lica u nadležnim službama koje su rukovodile izmeštanjem groblja podignute su tužbe[36].

Noviji primeri vandalizovanja spomenika kulture i kulturnog nasleđa evidentni su na primeru spomen-bista i obeležja u gradskim parkovima. U Aleji velikana u Karađorđevom parku vandalizovane su spomen-biste čuvenog naučnika i počasnog građanina Velikog Bečkereka Mihajla Pupina i velikog narodnog dobrotvora i uglednog bečkerečkog trgovca Nestora Dimitrijevića; u istom parku ukradene su biste slikara Uroša Predića i dirigenta Slobodana Bursaća. I u drugim gradskim parkovima takođe su ukradene biste: u parku Čokliget bista Stevice Jovanovića i u Plankovoj bašti bista pesnika Branka Radičevića. Još jedna bista Mihaila Pupina ukradena je ispred zgrade istoimenog tehničkog fakulteta u gradu, ali je nedugo zatim postavljena nova.U dvorištu osnovne škole “Vuk Karadžić” 2007. godine ukradena je i spomen-bista Sonje Marinković[37].

Nesvesno i spontano uništavanje
Uništavanje zrenjaninskog kulturnog nasleđa sprovodi se i nesvesno i spontano, najčešće usled nedovoljne informisanosti, pogrešnih i tendencioznih floskula i tumačenja koja se plasiraju putem društvenih mreža i a priori se prihvataju kao tačni. Ovde spadaju parole o Vodotornju ili Mostu na suvom kao gradskim simbolima, potrebi njihovog očuvanja, ili jezerima u centru kao „gradskim oazama”. U pitanju je zamena teza, budući da na osnovu svega navedenog, pomenuti objekti i gradski lokaliteti nisu i ne mogu biti simboli grada, već njegovog uništavanja.

Ni zvanična gradska politika često nije izuzeta od ovih boljki, budući da su pojedine odluke u suštoj suprotnosti sa parolom o očuvanju kulturnog nasleđa. Takav je slučaj već pomenuta inicijativa za kandidaturu za evropsku prestonicu kulture 2020. godine, koja pokazuje veliki raskorak između realnog i zacrtanog; nesavesno davanje imena ulicama ili njihovo preimenovanje (npr. preimenovanjem Tepličke ulice u ulicu Slobodana Bursaća izbrisano sećanje na bratimljenje sa češkim gradom Teplice); prenaglašavanje uloge Mihajla Pupina u gradskoj istoriji kroz proglašenje 2014. godine za Godinu Mihajla Pupina i ideja o podizanju novog, četvrtog spomenika pored već tri postojeća spomen-obeležja, inače u lošem stanju. Indikativan je i primer akademskog slikara Aleksandra Sekulića, zaslužnog građanina kom je Narodni odbor Zrenjanin 1950. godine podigao nadgrobni spomenik, da bi od strane JKP “Čistoća i zelenilo” (finansiranog iz budžeta Grada Zrenjanina) pomenuti nadgrobni spomenik bio označen za uklanjanje zbog neplaćenog zakupa grobnog mesta.

Inicijative koje su preduzete po pitanju zaštite graditeljske baštine bile su fokusirane na revitalizaciju i restauraciju već postojećih građevinskih objekata koji su bili u lošem stanju, pri čemu, prvenstveno zbog finansijskih razloga, nisu uzimale u razmatranje obnavljanje ili ponovnu izgradnju objekata i urbanističkih celina koji su u prošlosti nestali.

Obnova i revitalizacija (2000 – do danas)
I pored silnog uništavanja, od 2000. godine pa do danas urađeno je dosta toga na obnovi graditeljske baštine. Zgrada apoteke “Centar” renovirana je 2002. godine; zgrada Narodnog pozorišta “Toša Jovanović” i gradska kuća renovirani su 2003. godine, Narodni muzej Zrenjanin 2004-2005. godine. Gradska narodna biblioteka “Žarko Zrenjanin” obnovljena je 2005. godine, a iduće, 2006. godine obnovljena je Zrenjaninska katedrala. U 2007. godini započeta je revitalizacija Reformatske crkve, koja je obustavljena već naredne godine usled nedostatka novca, nakon što su obnovljeni toranj i prednja fasada. U 2011. godini uspešno je izvršena revitalizacija Bukovčeve palate. Tokom 2015. i 2016. godine izvršeni su obimni radovi na obnovi eksterijera i enterijera nekadašnje Velikobečkerečke štedionice.

Izvor – ZRikipedia.com

[td_block_social_counter custom_title=”PRATITE NAS” facebook=”zrenjaninskevesti” twitter=”z1infovesti” instagram=”z1info” manual_count_youtube=”#” style=”style5 td-social-boxed” open_in_new_window=”y”]
Zrenjanin
light snow
0.6 ° C
0.6 °
0.6 °
83 %
4.1kmh
100 %
Fri
1 °
Sat
4 °
Sun
3 °
Mon
5 °
Tue
7 °

Popularne vesti

I Zrenjanin ”uvozio” birače?

Glasači iz Iriga i Sremskih Karlovaca su na dan izbora organizovano dovedeni na glasanje u Zrenjanin, rekli su za N1 info iz koalicije "Srbija...

SNS Zrenjanin: izbori protekli u fer i demokratskoj atmosferi

Predsednik Srpske napredne stranke Miloš Vučević izjavio u Jutarnjem programu TV Prva da je stranka na čijem je čelu zadovoljna izbornim rezultatima, navedeno je...

PUF kao posmatrač izbornih neregularnosti u Zrenjaninu

Tokom izbornog dana na nedavno održanim izborima članstvo Promena u fokusu - PUF je aktivno posmatralo sva izborna mesta koja se nalaze na teritoriji...

Zrenjaninska JKP „Vodovod i kanalizacija“ sprovodi anketu

Ispitivanje zadovoljstva korisnika uslugama JKP „Vodovod i kanalizacija“ sprovodi se od 18. do 31. decembra na teritoriji Grada Zrenjanina. Upitnik se može popuniti elektronski...