U saradnji sa Petrom Lukovićem i portalom XXZ prenosićemo tekstove sa ovog portala.
Pisao:Vjekoslav Perica
Otvaranje prema Zapadu, koje je koincidiralo s revolucijom u pop-kulturi 1960-ih, izazvalo je euforiju među mladim Jugoslavenima glede fenomena zvanog rok glazba. Nakon kratke zbunjenosti, titoizam je pustio rokenrol s lanca, ali su prorežimski omladinski aktivisti dobili zadatak da ohrabre patriotske motive u njemu. Kasnije su i sami vodeći rok glazbenici otkrivali inspiraciju u obradi folklornih motiva, što je režim odobravao. Ukratko, svi ovi mediji trebali su na ovaj ili onaj način funkcionirati kao “animatori sjećanja” i mehanizmi legitimacije sistema
Cilj ovog članka nije napisati nekakvu novu cjelovitu revizionističku povijest ex-yu rocka bilo za domaće ili inozemno čitateljstvo nego dati prilog za jednu novu koherentnu studiju o civilnoj religiji titoizma (u kojoj će dakako biti poglavlja o partizanskoj mitologiji, Titovom kultu, sportu itd.). Zbog toga izdvajam dvije teme ili dva motiva, naime, prvo patriotsku mitologiju u rock izrazu; tj., emocionalnosimboličku identifikaciju s novim kolektivnim (nacionalnim) identitetom titoizma u SFRJ fazi (otprilike od kraja 1960-tih do kraja 1980-tih), odnosno patriotske teme u najširem smislu uključujući neke od spomenutih sastavnica civilne religije titoizma u pop-rock izrazu i drugo, panslavenske teme čije me je otkriće najblaže rečeno začudilo, ali je i zanimljivo i imalo smisla.
Napominjem da ću stoga preskočiti ne samo „rane radove“ jugoslavenskog „šlageraja“ odnosno pop glazbe pedesetih i šezdesetih koji se imitirajući nama napose bliski San Remo i francusku šansonu (a da ne spominjemo meksikanske i grčke trendove) razmahao tih dekada sto je razvidno već u kultnom filmu koji najavljuje novo doba, „Ljubav i moda“ (1962), a kasnije dolazi do epidemije takozvanih „festivala zabavne muzike“; nego i „rane radove“ yu rocka, dakle, uz dužno štovanje, i Bijele strijele, Kameleone, Zlatne Dečake, Grupu 220, Siluete, Robote, itd.
Indoktrinacija mladih u titoizmu odvijala se kroz državne komemoracije, obaveznu vojnu službu, školsko gradivo s preobilnom dozom partizanske povijesti i književnosti… Naročito učinkovit bio je film s partizanskom tematikom. Kasnije se javljaju partizani i u stripu. Ne smiju se zaboraviti takozvane “omladinske radne akcije” (ORA), napose savezne (SORA), na kojima su radne brigade imenovane po ratnim partizanskim borbenim odredima i brigadama ili po narodnim herojima. Od 1968. na brigadirskim uniformama javlja se lik Che Guevare, ali je po sugestijama Tita i među mladima utjecajnoga “Španca” Veljka Vlahovića, potisnut te zamijenjen kultom narodnog heroja Ive Lole Ribara, legendarnog vođe Komunističke omladine ili SKOJ-a, te posebno zanimljivim kultom “Sedam sekretara SKOJ-a”.
Međutim, otvaranje prema Zapadu, koje je koincidiralo s revolucijom u pop-kulturi 1960-ih, izazvalo je euforiju među mladim Jugoslavenima glede fenomena zvanog rok glazba. Nakon kratke zbunjenosti, titoizam je pustio rokenrol s lanca, ali su prorežimski omladinski aktivisti dobili zadatak da ohrabre patriotske motive u njemu. Kasnije su i sami vodeći rok glazbenici otkrivali inspiraciju u obradi folklornih motiva, što je režim odobravao. Ukratko, svi ovi mediji trebali su na ovaj ili onaj način funkcionirati kao “animatori sjećanja” i mehanizmi legitimacije sistema.
Od kasnih 1960-ih do 1980-ih razvila se dinamična i produktivna škola jugoslavenskog rokenrola koja, zbog jezičnih barijera i kolonijalne perspektive spram evropskog (jugo)istoka nije adekvatno priznata u zapadnim glazbenim antologijama i studijama pop kulture. Srećom, postoje domaće kvalitetne analize jugoslavenske pop-kulture (Petar Luković 1989; Petar Janjatović 2007; Zlatko Gall 2004; Ante Perković 2011).
S obzirom da povijest Titove Jugoslavije počinje 1941. krenimo s rock vizijom ove za civilnu religiju titoizma mitske godine. Dana 24. 03. 1971. na TV Beograd u okviru serije “Jedan čovek, jedna pesma”, rock band koji je osnovao beogradski kompozitor-klavijaturist Kornelije Kovač i nazvao ga Korni grupa, izvodi podužu performansu pod nazivom „Četrdesetprva“. Ništa nije slučajno: uz zemlji je kriza međunacionalnih odnosa (u Hrvatskoj raste masovni nacionalistički pokret i zaoštravaju se srpsko-hrvatski odnosi) i budi se bojazan da ’71 ne bude ponovljena ’41. Ali politika tih ranih 1970-tih ima veći izbor instrumenata za crisis management – uostalom određeni visoki stupanj legitimiteta postignut je i Titov režim s njim živim ne paničari oko gubitka vlasti. Osim toga, sad je to drukčija država i drukčiji sistem od onog iz druge polovice 1940-tih i prve polovice 1950-tih kad je brutalna represija uvijek bila prvi izbor za smirivanje politickih kriza.
Danas su tu mas-mediji i kroz njih mogućnost appeala na mase kroz promicanje patriotske mitologije i civilne religije titoizma koja je sve vitalnija i bogatija u sadržaju i izrazu. U tom kontekstu mozemo sagledati rock poemu „Četrdesetprva“ iz Sedamdesetprve.
Inače, žanr koji je Korni grupa ovom prigodom predstavila, dakle duge kompozicije ili rock poeme od najmanje 10 minuta trajanja pa i do 45 minuta, sve do prave rock opere („Tommy, 1975), tada bio trendovski u svjetskom rocku (klasici su bili, među inima, Iron Butterfly, Deep Purple, Rick Wakeman i Yes, Emerson, Lake and Palmer, a dulje uratke izvodili su i Jethro Tull, Uriah Heep i drugi). Kornijeva „Četrdesetprva“ skladana je na stihove književnika-partizana Branka Ćopića – inače mučenika civilne religije titoizma koji je život okončao suicidom 1984. Tema je dakako srž civilne religije titoizma – partizanska epopeja i njeni heroji. Reditelj je bio Jovan Ristić, kamerman – Bata Grbić, urednik Milivoje Marković. Kornelije Kovač, pjevač Dado Topić, gitarist Josip Boček i drugi nastupaju u sugestivnoj scenografiji, scena je u izmaglici, performeri se naziru među bodljikavom žicom i visećim mitraljeskim redenicima.
Nema dileme, to je četrdesetprva ili devedesetprva, svejedno, razlika je samo da u ovom potonjem slučaju nema ni partizana, ni toliko pjesnika ratne epopeje, a bojim se da nema ni heroja jer danas za razliku od 1941. postoji jedna institucija u Hagu specijalizirana za najnovije balkanske ratove.
O herojima iz 1941. pjevaju Dado Topić i gostujuća mlada pjevačica iz Zagreba po imenu Josipa Lisac. Dado Topić , nakon nekoliko udaljenih usklika u backgroundu „Evo me opet! Evo me opet!“, nastupa u pokretima pomalo suzdržano kako je tada običaj ali moćnim svojim baritonom odlučno i borbeno. Sound je jasno herojski, balkanski i dinarski iako je lik koji se glasa neka nova mitska Majka Jugovića ili ekvivalent majke ratnika poput Kulenovićeve Stojanke majke Knežopoljke:
Oj sokole, oj sokole,
Ne slijeći mi pod prozore!
I ne budi prije dana
Moga sina Radovana
Moga mladog partizana
Sinoć mi je dohodio
A sutra se u boj spravlja!
A Josipa Lisac, balkanska Janice Joplin, vec tada u ranoj fazi svoje karijere nagovještava da će postati divom i legendom, hipnotizira fascinirajućim koloritom glasa i perfektnom dikcijom pjevajući odu djevojci-ratniku partizanki Mariji koja gine u noćnom jurišu na neprijateljski bunker. Stihovi su Ćopićevi, uglavnom iz njegove poeme „Marija na Prkosima“. Radi se najvjerojatnije o narodnom heroju Mariji Bursać, nevjerojatnoj bosanskoj ženi-ratniku iz grmečkog kraja kojoj je u jurišu na bunker mitraljez presjekao obje noge te je kasnije na nosilima pjevajući izdahnula. Međutim, Ćopić je nerado svoje literarne likove poistovjećivao s povijesnim osobama pa je tako izbjegavao potvrditi da se u „Mariji na Prkosima“ radi o Mariji Bursać ili u jednako sugestivnoj poemi „Grob u žitu“ o pogibiji njegove sestre partizanke u blizini njihovog rodnog sela pod Grmečom.
Josipa pjeva „tebi Marijo, djevojko-ratniče“ koja si krenula „srcem protivu betona“ i “tri je puta munja nebom zasjala; tri puta je Marija jurišala . . .”. Za dugovječnu i vitalnu karijeru Josipe Lisac, ime Marijino donosi sreću. Danas je naime, među mnogim Josipinim hitovima, možda najimpresivnija njena izvedba Ave Maria na latinskom, a taj katolički marijanski kult je jedan od najsvetijih motiva danas dominantne civilne religije u Hrvatskoj.
Korni grupa je u svom bogatom i raznovrsnom stvaralaštvu koje se tek manjim dijelom bavilo ovom političko-patriotskom tematikom, ipak nastavila i s temama koje su promicale oficijelni patriotizam i socijalizam. Tako na primjer, iako je tada bilo svima jasno da ni Amerika ni Engleska neće biti zemlja proleterska, Korni grupa, poslije odlaska Dade Topića, s novim, ne manje dobrim pjevačem Zlatkom Pejakovićem, izvodi, dakako u rock stilu, 1973. na TV u “Nedjeljnom popodnevu”, internacionalnu koračnicu socijalističke svjetske revolucije „Budi se Istok i Zapad”.
Ipak, ako ne najveći a ono najsentimentalniji i najbolje do danas upamćeni prinos Korni grupe civilnoj religiji titoizma, napose partizanskoj mitologiji, bila je balada „Ivo Lola“ prvi put izvedena 1973. Posvećena narodnom heroju Ivi „Loli“ Ribaru, legendarnom vođi komunističke omladine Jugoslavije, Kovač ju je skladao na tekst Lolinog pisma njegovoj vjerenici, beogradskoj studentici Slobodi Trajković, napisanog za slučaj njegove smrti koja se dogodila 1943. u bizarnom incidentu na Glamočkom polju, a u međuvremenu je, a da Lola to nikad nije saznao, u koncentracionom logoru u Srbiji kao članica antifašističkog pokreta pogubljena i njegova vjerenica.
Korni grupa, opet glasom Zlatka Pejakovica i nadahnutom glazbom Kornelija Kovača, izvodi romantičnu baladu na slijedeće stihove:
Najdraža moja, jedina moja,
Ne stiglo te ovo pismo.
Verujem u život,videcu te opet
Nadam se,nadaj se.
Samo borba za slobodu
Samo ljubav prema tebi
U životu mome jos postoje
Nek u pobedi se u jedno spoje
Ivo Lola, Ivo Lola
Ivo Lola nije sam
S nama Ivo Lola nije sam…
Ako primiš pismo na praznik slobode
Ne daj smrti da nadjača.
Živećeš u svetu sanjanom za dvoje
Ne tuguj,već raduj se…
Život neka put tvoj bude
Sve moje nek u tebi živi
Nađi osvetu i sreću nađi
Moja jedina,u sebi me nađi
Ivo Lola, Ivo Lola,
S nama Ivo Lola nije sam…
Refren “Ivo Lola, Ivo Lola, s nama Ivo Lola nije sam…”, poručivao je da je uz njega bila cijela tadašnja i da će biti svaka buduća mlada generacija. Pjesma se izvodila poput himne na omladinskim radnim akcijama i drugim omladinskim patriotskim ritualima.
Ðorđe Balašević i njegov bend Rani mraz, u pjesmi “Računajte na nas”, iz 1978. godine, nude novu generacijsku patriotsku himnu. Oni se tu, u ime mlade, “postpartizanske” generacije, obraćaju vladajućoj “staroj gardi”. Balašević je, s gitarom obješenom preko ramena poput puške, poručivao “staroj gardi”, koja se žilavo drži vlasti: “kroz vene nam teče krv partizana”, ali, “sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok, jer slušamo ploče i sviramo rok”, no ipak, drugovi, “računajte na nas”…
Balašević je bio poznat i po religijskim referencama spram Titovog kulta. U jednoj pjesmi hvali se da je “tri puta video Tita” (valjda uživo, ne spominje da li ga je dotaknuo), kao da je hadžija koji je tri puta hodočastio u Meku ili katolik koji je tri puta bio u Rimu, da mu Sveti Otac Papa mahne s vatikanskog balkona.
Dalje, sad se treba pozabaviti napose zanimljivom tematikom potencijala jugoslavenske rock glazbe kao integracijskog i kohezijskog faktora u ovoj zemlji fantastičnih različitosti. SFRJ je, kao svaka nacija, održavala legitimitet i koheziju (u ovom slučaju skoro pola stoljeća dok nije bila brutalno uništena a ne kako prikazuju današnje državne ideologije na ovim prostorima, dok se nije sama od sebe raspala) naime, kombinacijom državnih mehanizama i patriotskih emocija.
Dakako, jedan od faktora te kohezije bila je i civilna religija titoizma. To ćemo promišljati na primjeru rock tretmana dvaju dijelova ove države, naime Makedonije i Kosova. Već spomenuti i u međuvremenu proslavljeni bivši pjevač Korni grupe, Osječanin Dado Topić udružio se s virtuozom električne gitare Vedranom Božićem i još nekoliko iskusnih jugo rockera da bi osnovao prvu jugoslavensku „supergrupu“ pod imenom Time.
Engleski naziv ukazuje na ambiciju prodora na strano tržište ili možda zelju da se izbjegne političko-lingvistička odluka da li će se bend zvati „Vreme“ ili „Vrijeme“. Bilo kako bilo, ime najvećeg hita grupe prvi put izvedenog 1973. zvuči vrlo balkanski: Makedonija! U makedonskom 6/8 ritmu i uz Božićev nezaboravni solo virtuoso na etno lajtmotiv evo Topićevih stihova koji su ovu pjesmu učinili himnom jugoslavenskih diskoteka sredine 1970-tih:
Tamo gdje vječno sunce sja
Tamo je Makedonija
Narod I zemlja koju volim ja
Dok Vardar grli polja zrelog žita
Ponosna I gorda kao gorska ptica
Pjesmom je svojom zemlja ta očarala srca sva
I vino sa izvora njenih sad pijem ja
Besmrtna k’o srce sto vjekovima bije
Tuinska nikad ona bila nije
Zastava njena nek’ se vječno vije
Kad si sam, kad je sve tužno, ti se sjeti nje
Makedonija ti pruža ljubavi sve
Makedonija ti pruža ljubav
Pjesma je rodoljubno-ljubavna a ne politička ali svakako ima političke konotacije. Doduše, tada Grci nisu reagirali – dok je Makedonija bila unutar Titove države njima ime nije smetalo, a ni tadašnji Makedonci nisu posvuda uokolo postavljali biste Aleksandra Velikoga ni njegovo sunce na zastavu, nego su slavili Tita, partizane, ASNOM i jugoslavensku revoluciju u sklopu koje je rođena i ova verzija makedonske nacije. Ali namrgodilo se vjerojatno partijsko vodstvo Bugarske, jer oni su u to doba negirali makedonsku nacionalnost, svojatali ljude I teritorij i sporili se s Titovom partijom koja je smatrala slavenske Makedonce posebnim narodnom i priznala im nacionalnost i državnost unutar jugoslavenske federacije. Nisu bili oduševljeni ni velikosrpski nacionalisti koje je iritiralo proglašenje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve iz 1967. i raskid kanonskih veza sa srpskom patrijaršijom kao dio nacionalne emancipacije i institucionalizacije nacije s većinskim pravoslavnim življem. Ali sve je to u ovom slučaju bilo u drugom planu.
Naime, u kontekstu naše teme, možemo kazati da je rock glazba, pored ostalog, uspješno integrirala Makedoniju u SFRJ. Uostalom, Makedonija je dala gitaristu Vlatka Stefanovskog i grupu „Leb i sol“ kojima u panteonu ex-yu rocka pripadaju istaknuta mjesta, a po mjestu rođenja (Skoplje) Makedonija je dala i Branimira „Johnnyja“ Štulića koji kao i Stefanovski ulazi u kategoriju najsvetijih ikona i legendi ex-yu rocka.
To se sve nikako ne bi moglo kazati za Makedoniji susjednu, većinski Albancima naseljenu pokrajinu Kosovo, Kosova ili Kosovo i Metohiju. Kosovo nikad nikakvim sredstvima nije bilo stvarno integrirano u SFRJ nego tek anektirano i okupirano. Od sastavnica civilne religije titoizma menu kosovskim Albancima donekle je utjecaja imao je samo Titov kult. Albanci s Kosova nisu dali civilnoj religiji titoizma ni značajniji rock band, ni pop zvijezdu, ni bilo što drugo osim možda nekoliko osrednjih sportaša, uglavnom u boksu u hrvanju. Jezik i neslavensko podrijetlo jesu bili smetnje integraciji u državu panslavenskog imena i dominantnog slavenskog jezika, ali problemi integracije Kosova u SFRJ su bili mnogo dublji I brojniji; uostalom, primjerice, ni Crna Gora iako slavenska i zajedničkog jezika nije dala ništa naročito ex-yu pop kulturi iako pojedinci Crnogorci jesu, ali uglavnom izvan Crne Gore – ponavljam, civilna religija titoizma, napose njezin pop kulturnisegment, bila je produkt modernizacije i urbanizacije, urbane kulture i urbanog života, a Kosovo i Crna Gora se nisu u smislu urbanizacije približili čak ni balkanskom velegradu poput Skoplja.
Odsustvo Kosova iz civilne religije titoizma i neuspjeh integracije ove pokrajine u jugoslavenski kontekst ne znači da Kosovo nije bilo tematizirano u pop-rock glazbi. Naprotiv, ali uglavnom sa srpske perspektive o Kosovu, u okviru Kosovskog mita uz jednu iznimku koja se pojavila usred uzavrele kosovske krize kasnih 1980-tih.Kronološki, kosovska tema u jugoslavenskoj rock glazbi pojavila se prvo 1970, pa opet te produktivne godine 1973.
Naime, 1970. u Beogradu su braća Jelic osnovali bend kog su nazvali YU Grupa a inspiraciju su tražili, kao i makedonski Leb i sol u etničkom folkloru koji su koristili u rock obradi.
Tako 1970. YU Grupa izvodi pjesmu Nona inspiriranu kosovskom mitologijom, a publika je odmah razgrabila ploču. Najveći hit (uz poznati „Crni leptir“) dolazi 1973. i zove se „Kosovski božuri“. Iako je najjači dio pjesme dugi gitarski solo Dragog Jelića zbog čega je tekst kratak, reference na kosovski boj, srpsku kosovsku mitologiju i endemsko cvijeće koje simbolizira rijeke krvi koju su tamo tekle u tekstu posve su jasne:
Kosovski božuri
rascvetajte se vi
boja vaša nek’ nas podseća
na boj kosovski
Kosovski božuri
rascvetajte se vi
prošlost slavnu, cvećem svojim
i dalje čuvajte vi.
* Tekst pod naslovom “Labuđi pjev civilne religije titoizma” pročitan je na skupu u Golubiću obrovačkom, Hrvatska, 22.-25.VIII. 2010. godine. Dijelovi ovog teksta našli su se u knjizi “Nebeska Jugoslavija” koju su uradili Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja. Feljton objavljujemo sa dozvolom autora.
