Jedna od najzanimljivijih tema lokalne politike je na koji način se raspolaže gradskim budžetom. Ova tema je uvek bila teren na kome je lokalna vlast nailazila na kritiku građana. Zakon o lokalnoj samoupravi obavezuje lokalne vlasti da uključe građane u javnu raspravu pre donošenja ključnih dokumenata od lokalnog značaja kao što je lokalni budžet. Na zrenjaninskom primeru to izgleda tako što se u decembru, pre donošenja, tačnije pukog izglasavanja, budžet javno prezentuje objavom u lokalnom nedeljniku. Jedne godine (2015) imali smo i iznimku, takozvano „participativno budžetiranje“ koje je sprovedeno (baš u izbornoj godini!) uz podršku nevladinih organizacija NALED i BIRN, kao i EU. Građani su se u mesnim zajednicama izjasnili o ponuđenim predlozima i odlučili kako će se potrošiti 32 miliona dinara što je manje od 1% ukupnog budžeta Zrenjanina. Gradonačelnik Janjić i njegova svita na sva zvona hvalili su se ovim projektom, ali su već sledeće godine zaboravili da ga obnove, ili ne daj Bože, prošire i institucionalizuju što bi bilo normalno, ako su već u javnim nastupima pričali o njemu kao značajnom dostignuću.
Uopšte, koliko se u gradu Zrenjaninu strateški planira upravljanje javnim finansijama i razvojem grada? Koliko su građani spremni i raspoloženi da učestvuju u tom procesu?
Prvi koraci u ovom pravcu nastali su već posle petooktobarskih promena 2000. godine kada se i država Srbija odnosno SR Jugoslavija konačno opredelila za put pridruživanja Evropskoj uniji što je značilo i obnavljanje pokidanih veza sa organizacijama koje su se bavile reformom lokalne samouprave. Prvi strateški dokument koji je definisao javnu politiku našeg grada u nekoj oblasti bio je LEAP – Lokalni ekološki akcioni plan donet 2003. godine. Njegov primer postao je indikativan i za sve ostale strateške planove koje je usvojio grad Zrenjanin. Naime, u LEAP-u su veoma studiozno konstatovani ekološki problemi na teritoriji grada: počev od vode za piće, zagađenih vodotokova, lošeg upravljanja otpadnim vodama, nepošumljenosti, zagađenja vazduha; predložene su određene mere i rokovi za njihovo otklanjanje, ali je sve ostalo kao spisak lepih želja za čije se sprovođenje grad i njegovi organi nisu pobrinuli iako su se obavezali da će ih sprovesti. Tako je bilo i sa Strategijama održivog razvoja grada 2005-2013. i 2014-2020. kao i sa Strategijom razvoja kulture grada Zrenjanina 2014-2020. Sledeće godine bićemo u poslednjoj izlaznoj godini dve i dalje aktuelne strategije grada, a u ovom trenutku niko od odgovornih ne radi ozbiljno na monitoringu i sprovođenju zacrtanih mera i planova koje su definisane u ovim odlukama.
Posle pet godina od usvajanja Kulturne strategije grada, gotovo ništa od zacrtanih mera nije ostvareno. Recimo u jačanju prostornih i tehničkih kapaciteta ustanova planiralo se proširenje Biblioteke izgradnjom aneksa, renoviranje zgrade Kulturnog centra, novi prostor za Savremenu galeriju, rekonostrukcija zgrade Pozorišta, a sve u vremenu od 2015-2022. Da bi se nešto od ovih ambicioznih planova i ostvarilo, do sada bi već trebali da vidimo nešto od obrisa infrastrukturnih ulaganja, makar i izrađene projekte dogradnje, rekonstrukcije i slično. Tek, posle 5 godina od donošenja, imamo rekonstruisani foaje Pozorišta (novcem Ministarstva kulture) i renoviranu čitaonicu u Biblioteci zahvaljujući donaciji sugrađanina Đure Mijatova. Od ozbiljnijih ulaganja grada ništa. Budžetski novac grada u prethodnih nekoliko godina najviše se usmeravao u popločavanje centra, postavljanje skupocenog mobilijara i izgradnju kružnih raskrsnica. Postavlja se logično pitanje: šta će nam strateški planovi ako ih ne sprovodimo? Zašto ih ne sprovodimo? Imaju li građani Zrenjanina uticaja na donošenje i sprovođenje strateških odluka grada?
Dobro je da je u određenim krugovima u Gradskoj upravi u poslednjih 20 godina postojala svest o važnosti strateškog planiranja razvoja grada. Ne treba zaboraviti na pozitivan uticaj nevladinog sektora i njegovu vezu sa razvijenim zapadnim zemljama koje su finansirale i podsticale ovakve programe naglašavajući mogućnost sufinansiranja velikih projekata nakon izrade strateških planova. Čini se da se čitav posao u Zrenjaninu završavao donošenjem ovakvih planova. Uticaj građana u postupku donošenja planova nije bio dovoljan, a apsolutno je nepostojeći u postupku sprovođenja. Da li su kadrovski i finansijski kapaciteti za njihovo sprovođenje bili nedovoljni ili nije postojala politička volja da se postupa u skladu sa strateškim odlukama? U atmosferi neprekidne izborne kampanje, potrebni su brzi rezultati pa je najlakše krečiti fasade, asfaltirati rupe i usmeravati se na one projekte koji će najpre garantovati sigurnu kapitalizaciju na prvim izborima, a ne one koji su stvarno potrebni i od kojih će većina građana imati dugoročnu korist.
Izvor – građanskipreokret.rs