Na dresovima Crvene Zvezde i Partizana ne nalaze se samo komunističke petokrake, već i zvezde koje znače osvojene titule
Možda se negde neki Indijans zagledan u nebo seti Proletera, možda kad bude video zvezdu padalicu.
Kada je noć vedra golim okom možemo videti oko 5.000 zvezda, teleskopom stotine milijardi i nikada ne znamo koga će koji zvezdani skup fascinirati. Od najstarijih vremena ljudi su se divili i bili očarani zvezdama i njihovim sazvežđima, iskovane su mnoge priče koje su pretočene u legende i mitove. Upečatljivo je verovanje da se svako rađa pod jednom zvezdom i da posle smrti odlazi na nju. Dok posmatramo nebo pažnju nam obično privuku one zvezde i sazvežđa koja najsjanije trepere, i dok ih gledamo ne možemo da ne maštamo i ne sanjamo. Kao što nisu ravnomerno raširene po svemiru već su grupisane u galaksije, tako i na našem sportskom nebu postoje zvezde koje nas opčine više nego druge, ka kojima gledamo od najranijih dana i bivamo opijeni njihovim sjajem čitav svoj vek. Razlog tom svetkovanju je neobjašnjiv, misterija poput samog svemira, ljubav se jednostavno probudi u tebi kao neka usađena ideja sa drugog sveta, doktrina koja se ne ispituje. Volimo koga volimo. Tako je bilo i u porodici Ivić, jedan dečak je zaneseno gledao u grb Crvene Zvezde dok je drugi sanjario o Partizanu.
Crvena Zvezda i Partizan na svojim grbovima nose identične crvene petokrake, simbole komunističke ideologije i društvenog uređenja. Posleratni klubovi čiji grbovi odišu narodnooslobodilačkim sjajem i kao takvi su bili predodređeni da postanu najveći sportski brendovi Srbije. Njihovi stadioni su postali poprište koje okuplja najbolje fudbalske proletere iz čitave zemlje, a Zrenjanin je dugo godina u svakom smislu važio za grad Proletera. Jedan grad koji je beogradskim rivalima podario možda i najviše kvalitetnih fudbalera. Bela Palfi, Radoslav Bečejac, Milan Galić, Nenad Bjeković, Ivan Jurišić, Darko Kovačević, Duško Tošić, Zoran Tošić, Zvonimir Vukić i mnogi drugi Zrenjaninci koji su doprineli da se na dresovima Titovih blizanaca ne nalaze samo zvezde koje simbolišu komunizam, već i one koje se dodeljuju za osvojene titule. Crvena Zvezda i Partizan iznad grba nose po dve zvezdice koje označavaju osvojenih preko 20 nacionalnih šampionata. U tom pohodu poseban kuriozitet predstavljaju braća Ivić. Ilija je sa Zvezdom učestvovao u osvajanju jednog prvenstva, dok je Vladimir sa Partizanom osvojio tri.
Stariji od braće, supertalentovani napadač Proletera iz Zrenjanina, obreo se u Crvenoj Zvezdiu sezoni koja je došla posle čuvene evropske titule iz Barija. Te zime je doživeo zvezdani trenutak, bio je član ekipe koja je osvojila planetu, postala prvak sveta. A onda su nastupila teška vremena, tim je rasprodat, a Ilija Ivić je ostao da predvodi crveno-bele u doba sankcija. Za to vreme je došao do jedne titule prvaka i nacionalnog kupa pre nego što je i sam prodat Olimpijakosu. U Atini mu se dešavaju lepe stvari. Igrao je, davao golove i radovao se trofejima. 112 odigranih mečeva naspram 68 postignutih golova, tri osvojena šampionata i jedan kup. Posle na red dolaze transferi u Torino, Aris i AEK u kojem se, još jednom pre završetka igračke karijere, podsetio kako je podići pehar. Uzeo je grčki Kup postigavši pobedosni gol u finalnom meču Olimpijakosu. Kao izraz poštovanja i zahvalnosti prema bivšem klubu radovanje je izostalo. Džentlmenski potez, ogled karaktera koji je ispoljavao i nakon igračke karijere kada se veoma se dobro snašao u sportsko-poslovnim vodama. Uspešno je radio kao tehnički direktor u AEK-u i Olimpijakosu, bio je i sportski direktor fudbalskog kluba Crvena Zvezda, a sada je menadžer brojnim fudbalerima.
Dok je Ilija gradio ime i zavređivao poštovanje na terenima širom Grčke, Vladimir kreće njegovim stopama. Zapravo, suprotno. Za razliku od starijeg brata on oblači crno-bele boje. Za punih šest godina u Partizanovom dresu tri puta je podizao trofej u domaćem prvenstvu i jednom u kupu. 130 utakmica i 64 gola. Visoki vezni fudbaler, tehnički vrlo potkovan. Savršena kontrola lopte i dobar pregled igre napravili su od Vladimira Ivića okosnicu ekipe, odbijane su inostrane ponude i oko njega je pravljen tim koji će da napravi pomak u evropskim takmičenjima. Bilo je tako, Partizan je zaigrao u Ligi šampiona. Ipak, Vladimira su mučile povrede koje su ga udaljile od terena i sputale da napravi još bolju karijeru. Iz Partizana odlazi u Borusiju iz Menhengladbaha da bi se ubrzo pridružio bratu u Grčkoj. Nastupao je za AEK, Aris i PAOK. Gospodstvo i eleganciju kojom je odisao na terenu sada ispoljava pored aut linije, Vladimir Ivić je trener koji ima potencijal.
Među američkim starosedeocima, u čiju čast su navijači zrenjaninskog Proletera poneli ime, postojalo je verovanje da zvezde nestaju preko dana jer beže od Sunca koje ih proždire što za posledicu ima svetlost. Proleter je bio klub u kojem su zasijala braća Ivić, kao i mnogi drugi vrhunski fudbaleri koji su beogradskim večitim podarili svoj sjaj kako bi njihove komunističke petokrake na grbovima sijale sjajnije. To je tako. Neke zvezde poput Proletera se ugase, dok neke druge zasijaju jače. A mi volimo koga volimo, nije to nešto racionalno. Možda se negde neki Indijans zagledan u nebo seti Proletera, možda kad bude video zvezdu padalicu.
Izvor – vratasporta.rs