MARA VEINOVIĆ TORTI – ŠLAG NA TORTI ZRENJANINSKOG I JUGOSLOVENSKOG SPORTA
Omalena i na oko krhka građa, brzina, spretnost i bogomdani talenat su se stopili u sliku kojoj se divio čitav svet
Svetski šampion, najbolja rukometašica Jugoslavije i sveta, a u međuvremenu i državna reprezentativka u fudbalu i strelac dva gola Italiji!
Kad smo kod torti, postoji vreme kada je Zrenjanin predstavljao krem jugoslovenskog sporta, a jedna devojka, koja je ovde sportski prohodala, bila je šlag na toj torti. Drugo vreme, slavni dani kada su vladali talenat i maštovitost. Tako je bilo u sportu, a tako su i slatkiši pravljeni. Sastojci se nisu kupovali namenski, po receptima, već su se žene snalazile, mešale šta se ima, pa kako ispadne. A obično bude dobro, slatko. I Banat je tako sklopljen. Vozovi bez voznog reda su pristizali sa svih strana a jedan iz Bosne se zaustavio nedaleko od Zrenjanina, u Česteregu. Iz njega je iskoračila porodica Veinović, noseći u kolevci devojčicu, godinama kasnije počasnog građanina tog mesta a pre toga najbolju rukometašicu Jugoslavije i sveta.
Mara je bila izuzetno nadareno dete za sve sportove, volela je košarku i fudbal a sa rukometnom loptom se upoznala tek početkom gimnazijskih dana. Nakon samo godine treniranja ulazi u prvu ekipu Proletera gde je stasavala uz Angelinu Guzijan, Jelenu i Veru Kovačev. Poletna energija koju je unela u ekipu ubrzo dovodi Proleter do kvalifikacija za Prvu ligu a kasnije i do trećeg mesta u prvenstvu Jugoslavije. Bila je stvorena za veće stvari. Probala je u Beogradu a sreću našla u Zagrebu.
Vaspitavana je da ne kuka, ne traži i ne moli, šampion koji zarađuje poštenim radom. U Zagrebu je uz rukomet konobarisala u jednoj ustanovi poslužujući kafe, a kasnije je radila i posao službenika u Republičkoj konferenciji saveza omladine. Ima 28 godina radnog staža!
Potrefilo se da sa njenim dolaskom u zagrebačku Lokomotivu otpočne njena dominacija u domaćim takmičenjima i puko nabijanje gol razlike. Ekipa je predstavljala i okosnicu jedne od najuspešnijih generacija reprezentacije Jugoslavije. Uz Anu Titlić, Zdenku Ištanović, Boženu Vrbanc, Ljilju Štrkalj su u timu bile i tri sestre. Marine sestre, Veinovićeve, Milka i Persa. Njih tri su i deo najvećeg uspeha kluba u istoriji, igranje u finalu Kupa Evrope. Poraz od kijevskog Spartaka, zapravo selekcije Sovjetskog Saveza, su lakše podnele s obzirom da su svi bili u Zagrebu, sestre i njihov brat Pero, rukometaš u dresu rukometnog kluba Zagreb. Veinovićisu istaknuta rukometna porodica, a u prilog kvalitetu stoji i Milkino zlato na Svetskom prvenstvu u Beogradu, koje ima i Mara. Deluju izmaštano, ali takva je i cela karijera Mare Torti, netipična i čudesna.
Omalena i na oko krhka građa, brzina, spretnost i bogomdani talenat su se stopili u sliku kojoj se divio čitav svet. Postigla je 374 gola u 130 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije, osvojila dve bronze na svetskim šampionatima i zlato koje je, uz olimpijsko generacije Svetlane Cece Kitić, najveći domet jugoslovenskog ženskog rukometa. Ceca, najbolja svih vremena, je nebrojano puta isticala Maru za uzora, a zvanično priznanje je dobila od Međunarodne rukometne federacije kada je u monografiji objavljenoj povodom pola veka postojanja svrstana među pet najboljih igračica sveta do te godine. Pored toga, proglašavana je za najbolje krilo Svetskog prvenstva i dve godine za najbolju rukometašicu sveta.
Neke stvari novac ne može da kupi, a karijera i život Mare Torti su jedne od njih.
Drugo vreme. Novac je uvek u igri, ali tada nije bio toliko. Drugačiji je pristup, sport je danas surov, ranije je život znao da bude i okrutniji a sport definitivno lepršaviji i neopterećujuć. Možda Marina priča to najbolje oslikava. Vaspitavana je da ne kuka, ne traži i ne moli, šampion koji zarađuje poštenim radom. U Zagrebu je uz rukomet konobarisala u jednoj ustanovi poslužujući kafe, a kasnije je radila i posao službenika u Republičkoj konferenciji saveza omladine. Tek se nakon udaje za hrvatskog atletičara Lavoslava Tortija i iznete trudnoće u najboljim igračkim godinama, vratila po zvanje svetske šampionke i jedne od najboljih ikada. U međuvremenu je stigla i do dresa državne reprezentativke u fudbalu, čak i da da dva golaItaliji posle kojih su je prozvali ženski Šekularac. Odlazeći iz Zagreba odlučuje se za Split iako je imala finansijski bolje ponude iz Austrije. Prosto, u Splitu joj je odgovaralo društvo. Neprocenjivo. I danas, kada priča o tome, kaže da nije pogrešila i priseća se gesta kluba sa oproštaja od karijere i poklonjenog televizora i vaze dobijene od saigračica. Neke stvari novac ne može da kupi, a karijera i život Mare Torti su jedne od njih.
Moja baba je znala da napravi jednu vrstu kolača, a oni su morali da odstoje neko vreme, bar tri dana pre nego što bi omekšali dovoljno da bi mogli da se jedu. Tako je i Mara morala da čeka na nacionalnu penziju a tako i Zrenjanin sada čeka na neku novu Maru.
Izvor-vratasporta.rs