Obeležavanje 1.maja nastalo je u znak sećanja na radnike koji su se borili protiv kapitalističkog društva za bolje radne usove u kojima i danas živimo. Jedan od uslova zbog kojih su 1886.godine živote izgubiii mnogi bio je i osmočasovno radno vreme.
Krajem 19.veka stotine američkih radnika izašlo je na ulice sa zahtevom za bolje radne uslove kao i skraćeno, osmočasovno radno vreme. Nekoliko meseci radnici su organizovali protesne šetnje ulicama Čikaga, a štrajk je kulminirao 1. i 2. maja kada ih je bilo oko 80.000 što je dovelo svu proizvodnju do zastoja. Štrajk je svo vreme tekao mirno sve do 3.maja kada je kulminirao i prerastao u masovnu tuču koja je izbila u Mek Kormik Riperu između radnika – članova sindikata koji su bili sprečeni da dođu na posao i onih koji nisu pripadali sindikatu a zaposleni su umesto njih. Tada se u sukobe umešala policija koja je uz primenu sile i vatrenog oružija uspela da uspostavi red. Ubijeno je 4 člana sindikata, dok je povređenih bilo mnogo.
Izrevoltirani zbog nasilnog ponašanja policije grupa anarhista predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonskim pozvala je sve radnike da se tog dana uveče okupe na Trgu Hejmarket i da se naoružaju. Ovom pozivu na nasilne demonstraciji nije se odazvalo mnogo ljudi, ali pred sam kraj osoba čiji identitet nikad nije utvrđen bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila 67 policajaca. Nakon toga uhapšeno je 8 anarhista koji su optuženi za ubistvo i osuđeni na smrt.
Na Prvom kongresu komunističke 2. Internacionale održanom 1889. odlučeno je: „Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahteva i svoju klasnu solidarnost“.
Nakon 50 godina komunističke vladavine, tokom koje je 1. maj slavljen kao veliki državni praznik u SFRJ, stanovništvo ovih prostora i dalje nije u potpunosti upoznato šta ovaj praznik predstavlja.
M.Milošević